Greenpeace.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšao funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja. Više o kolačićima pročitajte u politici zaštite osobnih podataka

Dosta je izgovora za nedostatak vizije, volje i petlje!

Feature Story - 30. prosinca, 2016
Primjedbe na račun obnovljivih izvora energije (OIE), koje nerijetko dolaze i iz redova struke, najčešće se svode na dvije tvrdnje: obnovljivi izvori su nestabilni i nepredvidivi, dakle nepouzdani; te su preskupi. Naravno, logičan zaključak tih tvrdnji bio bi kako nam trebaju pouzdani i jeftini izvori, a to bi valjda bile nuklearne i termoelektrane.

Nedavno je jedan (bivši) političar, koji se voli izdavati i za stručnjaka, preko nekoliko novinskih stranica iznio niz nadahnutih uvida, primjerenih više prošlom nego ovom stoljeću, među kojima i čistu ekskluzivu kako je nuklearna energija najjeftiniji izvor struje, posluživši se pritom primjerom britanskoga nuklearnog projekta Hinkley Point C. Dotični političar-stručnjak ujedno je i gorljiv pobornik termoelektrana na ugljen, a ne tako davno bio je i glavni državni pokrovitelj TE Plomin C. Upravo dva navedena projekta školski su primjer ekonomske neisplativosti u energetici, projekti koje je moguće realizirati jedino uz debela državna jamstva, dakle uz zavlačenje ruke duboko u džepove građana. Naime, otkupna cijena dogovorena između britanske vlade i francuskoga EDF-a iznosi 92,4 funte, odnosno 104 eura po MWh za električnu energiju koju će proizvoditi nuklearka Hinkley. Naš državni HEP nikad nije objavio o kojoj je otkupnoj cijeni za struju iz Plomina pregovarao s japanskim Marubenijem, ali su mediji izvještavali o iznosima u rasponu od 85 do 110 eura za MWh, što je barem dvaput više od trenutačne cijene na tržištu. U oba slučaja država investitoru jamči dugoročan otkup, i to na način koji, barem u slučaju Plomina, Europska komisija smatra nezakonitim oblikom državne potpore.

Istodobno u rujnu ove godine iz Abu Dhabija stiže vijest da je postignuta dosad najniža otkupna cijena za struju iz solarnih elektrana i to od 24.2 dolara za MWh ili, preračunato, nešto manje od 22 eura. Nije nezanimljivo za našu priču da je dio konzorcija koji će graditi tu solarnu elektranu nitko drugi nego japanski Marubeni, isti onaj strateški partner koji bi našem HEP-u desetljećima prodavao četiri puta skuplju struju iz termoelektrane na uvozni ugljen.

Naravno, Hrvatska nije Abu Dhabi, Dubai ili Čile gdje sunca ima skoro svaki dan pa se postižu i rekordno niske cijene. Ali, Hrvatska je još uvijek sjajno pozicionirana za korištenje sunčeve energije, kudikamo bolje nego, recimo, Danska, zemlja veličine Hrvatske na sjeveru Europe. Danska trenutačno ima 800 MW fotonaponskih elektrana i dalje ih gradi, dok ih mediteranska Hrvatska ima jedva 50 MW i nema planove za njihovo daljnje razvijanje. Ili, primjerice, susjedna Slovenija, upola manja od Hrvatske, ima 260 MW instaliranih kapaciteta, a samo mariborski kraj, inače poznat i po skijanju, ima 65 MW, dakle više nego cijela sunčana Hrvatska!

Slovenija je svoj solarni uzlet ostvarila u roku od tri godine, od 2009. do 2012., kada je sagrađena većina tamošnjih fotonaponskih elektrana. Otad su cijene solarne tehnologije, kako navodi netom objavljeni izvještaj Međunarodne energetske agencije (IEA), pale za 80 posto na globalnoj razini. Očekuje se da će u sljedećih pet godina pasti za dodatnih 25 posto. Premda nešto sporije, nastavit će padati i troškovi ulaganja u energiju vjetra. U tim novim okolnostima obnovljivi izvori preuzimaju vodstvo u svijetu energetike. Lani je u svijetu instalirano 153 GW novih kapaciteta obnovljive energije, što odgovara ukupnom elektroenergetskom kapacitetu Kanade i premašuje, već drugu godinu zaredom, ukupna ulaganja u postrojenja pogonjena fosilnim gorivima.

O predvidivosti i stabilnosti sustava s visokim udjelom tzv. isprekidanih izvora energije (vjetar, sunce) - što se često, papagajski, upisuje kao minus OIE - najbolje govori izvještaj o nestancima struje u Njemačkoj. Tamošnji Savezni regulator u listopadu je objavio podatak da je 2015., uz udio OIE od 30 posto, vrijeme padanja mreže bilo 41 posto kraće nego 2006. kada se udio obnovljivih izvora u sustavu kretao oko 12 posto. Do sličnog su zaključka došli i znanstvenici američkog sveučilišta Stanford u studiji pod nazivom “A Tale of Three Markets” (Priča o tri tržišta, 2015.), u kojoj se analizira iskustvo Njemačke, Kalifornije i Teksasa kao država s velikim porastom udjela sunčanih i vjetroelektrana te konstatira da takvi izvori ne dovode do nestabilnosti sustava.

To, naravno, ne znači da obnovljivi izvori sami po sebi stabiliziraju mrežu, nego da su ulaganja u mrežu i regulaciju pretpostavka gradnje novih kapaciteta bez obzira na to o kojem je izvoru riječ. A prigodno potezanje argumenta nestabilnosti u našim raspravama, kako stručnim tako i političkim, mahom je traženje alibija za nedostatak vizije, volje i petlje, neuvjerljiv izgovor kako se, eto baš kod nas, nikako ne može ono što drugdje sasvim dobro funkcionira.

Za kraj citiram Fatiha Birola, izvršnog direktora spomenute Međunarodne energetske agencije: Nije stvar u predvidivosti energije Sunca i vjetra, nego u predvidivosti vladinih politika jer investitori žele znati kakva im je perspektiva. To je najveći izazov koji ja vidim da postoji u sektoru OIE. To je i poruka novoj hrvatskoj Vladi. Shvati li je ozbiljno, imat će šansu da se u povoljnim okolnostima uključi u globalne trendove, iskoristi goleme prirodne potencijale i tako svojim građanima osigura energetsku neovisnost, radna mjesta i čist okoliš. Ujedno ćemo se legitimirati i kao odgovorna zemlja koja aktivno pridonosi globalnoj borbi protiv sve nemilosrdnijih klimatskih promjena.

 

Autor teksta je Zoran Tomić, voditelj Greenpeacea u Hrvatskoj

Članak je izvorno objavljen u Jutarnjem listu dana 29.12.2016.