Greenpeace.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi poboljšao funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja. Više o kolačićima pročitajte u politici zaštite osobnih podataka

Iz prve ruke: spašavanje rumunjske prašume

Romania Forest Camp

Feature Story - 31. kolovoza, 2016
Na svijetu je sve manje i manje netaknute prirode zbog ljudskog utjecaja. Kada netko pomisli na pravu divljinu često mu na um padne prašuma i to vjerojatno ona amazonska. Ali da bi vidjeli prašumu ne treba ići toliko daleko, postoje prašume koje su puno bliže. Jedna od takvih prašum analazi se u Rumunjskoj u planinama Fagaraš koje su južni dio Karpata, i Greenpeace je odlučio pomoći u procesu zaštite toga prirodnog bogatstva. Kako bi se zaštitilo to veliko područje potrebni su čvrsti dokazi da je da prašuma stvarno netaknuta i da sadrži samo izvorne vrste te je bitna za živa bića koja tamo obitavaju. Greenpeace je zbog toga odlučio na jedan mjesec postaviti međunarodni istraživački kamp kako bi pomogao da cijela priča završi uspješno. Tu počinje moja priča…

Mjesec dana ranije dobio sam poziv za kamp i već nakon prvog maila s malo više detalja bio sam jako sretan što ću sudjelovati u tako velikom i važnom projektu. Naravno, kao i obično, ni ovaj put nisam išao sam već mi je društvo pravio Luka. Luka je volonter u Greenpeacu već godinu i pol dana, malo kraće nego ja i bilo mi je drago što će mi praviti društvo jer uvijek odiše pozitivnom energijom. Put do kampa je bio dugačak i naporan te smo usput promijenili puno prijevoznih sredstava: tramvaj, bus, avion, vlak, automobil, kombi, U-Bahn, S-Bahn, a bio je tu čak i brod. Iako smo putem vidjeli puno lijepe prirode one što nas se još više dojmilo je sam kamp.

Čim smo došli mogla se vidjeti radna atmosfera, svi su marljivo radili svoj posao, bilo je tu dosta poznatih ali još više nepoznatih lica, sveukupno oko 30 ljudi. Marljive ruke volontera koji su došli prije nas učinile su ovo kamp mjesto pravom bazom. Obnovljena „diskoteka“ služila je kao operativna baza, bilo je tu i preuređena kućica koja je služila kao skladište i na kraju možda i najvažniji objekt u kampu: kuhinja.

Prvi sastanak uslijedio je ubrzo i cijela radna priča je započela. Uloge su ubrzo podijeljene i timovi su složeni. Cijeli koncept rada zasnivao se na kordiniranom radu nekoliko timova: izviđački tim, tim za obilježavanje parcela koje se trebaju kartirati, 4 tima za terenski rad, tim za verifikaciju i prikupljanje podataka. Plan rada je bio slijedeći: nakon provedene satelitske analize određeno je 14 područja svaki površine 0,5 ha koje treba detaljno istražiti. Prvi nastupa tim zadužen za markiranje područja, njihov zadatak je bio u pronalasku točnih koordinata sve 4 rubne točke kako bi se područje moglo točno označiti trakom to jest kako bi područja istraživanja bila dobro definirana. Zatim nastupaju timovi za terenski rad, njihov zadatak je obilježeno područje detaljno proći i zabilježiti određene podatke za svako drvo (vrstu drveta, širinu drveta na 1.3 metra visine, te značajke koje su bitne za životinje). Nakon njihovog rada dolazi tim koji svakom drvetu još zabilježi visinu i sve podatke skuplja u za to predviđene obrasce koji se potom predaju GIS timu u bazi koje sve te podatke ubacuje u računalnu bazu i na kraju se svi podaci mogu vidjeti i na karti.
Kao što sam i spomenuo ranije timovi su se odredili odmah prvi dan, a moja malenkost se priključila terenskom timu. Luka je pak izabran da slijedeći dan pomaže u kuhinji jer naravno i tamo netko mora pomoći. Iako smo imali 2 odlična kuhara, bez dodatne pomoći teško da bi sve sami mogli. Prvi dan je završio, i svi su jedva čekali sutra kako bi krenuli sa dodjeljenim zadacima…

Drugi dan svi su na vrijeme bili spremni za svoje zadatke i mogli smo krenuti na teren. Budući da je to područje više – manje bez ljudske intervencije, cesta do našeg cilja je bila prilično loša, tako da smo 45 minuta imali osjećaj kao da smo u lunaparku zbog neprestanih poskakivanja. Putem smo mogli vidjeti da je uz rub ceste ljudska ruka počela uništavati šumu koje je toliko dugo ostala nepromijenjena. Bilo je tu puno srušenih stabala.
Nakon što smo napokon došli do cilja slijedio je spust niz vrlo oštru padinu, a putem smo dodatno ponovili naše zadatke i još jednom prošli kroz pripremnu obuku. Po dolasku na označenu parcelu podijelili smo se i počeli s predviđenim radom. Sa mnom u timu je bila slovenska volonterka Nika, tako da nije bilo prevelike potrebe za engleskim, što nam je olakšalo posao. Kako bi bili maksimalno efikasni podijelili smo uloge, prvo bi Nika izmjerila prsni promjer a zatim bi moj zadatak bio da ispunim informacijski listić s podacima i postavim ga na drvo. Nakon kratkog vremena brzo smo se uhodali i činili smo dobar tim.

 

Treći dan sve je bilo više-manje isto. Prethodni dan obavili smo mapiranje jedne i pol parcele tako da smo završavali započeti posao na drugoj parceli. U šumi ovog tipa dominiraju samo 4 vrste drveća: europska bukva, gorski javor, jela i smreka tako da razlikovanje nije bilo preteško. Ukoliko za neku vrstu drveta nije bilo sasvim jasno o kojoj se vrsti radi, uvijek smo se mogli poslužiti priručnikom ili upitati par volontera koji su vodili našu grupu, a koji su imali puno više iskustva u ovakvoj vrsti posla.

 

Četvrti dan Nika se zamijenila s Lukom koji je dan ranije bio pomagao timu koji je prikupljao podatke, ali i terenskom timu tako da smo mogli bez problema nastaviti posao. Budući da smo oboje iz Hrvatske komunikacija nam je bila olakšana i rad je tekao bez problema tako da smo u roku obavili mapiranje četvrte parcele zajedno s ostalim timovima. Tijekom rada u šumi važno je imati dobru komunikaciju i uvijek biti svjestan na stvari oko sebe i svoje kolege. Iako je u načelu svaki tim imao određenu trasu za obaviti, svi su rado pomagali jedni drugima, a ponekad je bio potreban i ozbiljan timski rad jer nekad su se područja rada „presjecala“. Naime, osim sakupljanja podataka o živom drveću, svako mrtvo drvo čiji je prosječni promjer veći od 20 cm predstavlja značajni biotop, odnosno mjesto gdje životinje mogu naći sklonište, hranu, mjesto za gniježdenje i slično. Mrtvo drveće manje od toga nismo bilježili, a isto je vrijedilo i za zdrava stabla manje od 7 cm u promjeru. Dakle, ponekad bi neko mrtvo stablo palo na dvije trase pa je rad 2 tima bio potreban kako bi drvo brzo i precizno izmjerilo. Budući da su na terenu bile ekipe iz nekoliko država, svatko se slikao s porukom na svome jeziku kako bi što više ljudi čulo za ovaj hvale vrijedan projekt.

Peti dan je bio zadnji cijelodnevni radni dan u tjednu. Teren na kojem smo radili bio na velikoj kosini pa je bio potreban veliki oprez pri radu. Taj dan bio je i kišovit tako da nam je i to otežavalo rad ali kada postoji čvrsta volja i jaka motivacija sve je lakše tako da smo posao uspješno obavili. Po povratku u kamp bili smo obaviješteni o ukupnom napretku u radu. Bilo je lijepo vidjeti toliko sretnih lica nakon što im je bilo priopćeno koliko su svojim radom pomogli da se to područje zaštiti.

Subota je bila predviđena za odmor i obilazak okolice. Imali smo priliku poslušati predavanje lokalnih šumskih radnika od kojih smo mogli čuti priče o velikoj korupciji koja vlada u Rumunjskoj, a koja omogućuje da se velika šumska područja ilegalno sjeku. U zemlji koja je financijski u lošoj situaciji kada Vam netko ponudi nekoliko tisuća eura da na kratko zažmirite teško se suzdržati, a pogotovo kad ti iznosi narastu do milijun eura. Ipak, postoji volja da se to spriječi tako da se kontrola u zadnje vrijeme sve više pojačava kako bi se zaustavili svi ilegalni poslovi oko sječe šuma.
Nakon prezentacije uputili smo se na vrh planine a prolazili smo područjem za koje kažu da je jedna od najlijepših cesti na svijetu. Ukoliko se nekoga ne dojmi put do vrha, pogled s vrha sigurno hoće.

U nedjelju je bio poludnevni radni dan, promjenio sam tim i bio sam u timu za obilježavanje parcela, što je bilo zanimljivo iskustvo. Područje je bilo pod vrlo velikim nagibom, tako da je bilo skoro pa nemoguće stajati na nekim mjestima. Sredinom parcele prolazio je potok tako da bi potencijalni pad značio da će se ta osoba okupati. I umalo smo imali takvu situaciju. U jednom trenutku 10 metara iznad moje glave začulo se snažno šuštanje. Jedna od volonterki je bila izgubila oslonac te se je skliznula dobar dio puta ali se nasreću zaustavila tako da smo svi mogli odahnuti. Velik nagib i vlažan teren mogu učiniti kretanje po šumi vrlo neugodnim iskustvom ukoliko osoba nije dovoljno oprezna.
Nakon što smo uz veliki napor uspjeli označiti teren, vratili smo se u kamp i počeli spremati za oproštajnu večer. Na večeri smo se uz poveći broj slika prisjetili svih lijepih trenutaka provedenih taj tjedan, te smo večer proveli opraštajući se jedni od drugih jer neki volonteri su sutradan napuštali kamp, dok su drugi ostali i čekali nove volontere iz ostalih dijelova Europe koje su dolazili s namjerom da kao i mi sudjeluju u jednoj velikoj i lijepoj priči…

Vladimir Ribičić dugogodišnji je volonter Greenpeacea