1. Od 2030. Hrvatska može i treba proizvoditi svu električnu energiju za vlastite potrebe iz obnovljivih izvora energije.
Hrvatska treba znatno jačati udio OIE u proizvodnji i potrošnji. Osim ubrzanog dizanja kapaciteta (primarno) za vjetar i sunce, potrebno je jačati sustave za prihvat i pohranu dnevnih viškova obnovljive energije.
Naš program predviđa masovnu solarizaciju krovova na postojećim zgradama, kao i ubrzavanje administrativnih postupaka za privatne investitore koji na svom građevinskom zemljištu žele graditi solarne ili vjetro-elektrane. Planiramo i daljnje širenje elektrana na OIE i modernizaciju hidroeleketrana u vlasništvu HEP-a. Međutim, dugogodišnje zanemarivanje ulaganja u pametnu elektroenergetsku mrežu još uvijek predstavlja prepreku značajnom povećanju udjela intermitentnih izvora energije. Dok se ti problemi ne riješe, električna energija iz Krškog 1 bit će nužna za balansiranje mreže.
Šest godina je prekratak rok za izgradnju potrebne infrastrukture i osiguravanje skladištenja energije iz obnovljivih izvora kako bi se osigurala energetska stabilnost sustava.
2. Zajedno s drugim zemljama Europske unije Hrvatska treba napustiti fosilni plin do 2035. godine.
Fosilni plin treba držati, ali uz kontinuirano i ubrzano smanjenje njegove važnosti i udjela kao energenta. Važnost plina je za sigurnost opskrbe, sirovinski materijal za industriju i mjesto na energetskoj mapi EU.
Zalažemo se za potpuno ukidanje fosilnih goriva do 2040. Međutim, pogotovo na periferiji Europske unije vidimo značajne prepreke. Naime, infrastruktura u mnogim zemljama periferije Europske unije nije adekvatna za brzu tranziciju, da se neki sektori ekonomije teško mogu prilagoditi uz očuvanje radnih mjesta i da je sposobnost građana da klimatski djeluju u većini zemalja Europske unije ograničena socijalnim nejednakostima, smatramo da je potreban dodatni kolektivni napor Europske unije prema ekonomskoj i socijalnoj konvergenciji u svrhu istodobnog ostvarivanja klimatske neutralnosti i društvene pravednosti. Postizanje klimatske neutralnosti treba voditi načelima zajedničkih, ali diferenciranih odgovornosti s obzirom na različite nacionalne okolnosti među državama Europske unije.
Smatramo da Hrvatska može u potpunosti napustiti ugljen do 2030. Ali s obzirom na još uvijek postojeće poticaje za plinske bojlere i ograničena sredstva za prelazak na alternative oblike grijanja, kao i potrebu za fosilnim plinom u industriji, vidimo izazove da fosilni plin izađe iz upotrebe već 2035.
Cilj je ispravan, ali infrastrukturno (financijski i građevinski) nije provediv u tako kratkom roku. Potreban je realan dinamički plan i njegova dosljedna primjena za postizanje ovog cilja.
3. Obustaviti sva ulaganja u novu infrastrukturu za fosilni plin i ambiciozno se okrenuti obnovljivim izvorima energije i mjerama energetske učinkovitosti.
Rad na jačanju udjela OIE će nužno imati za posljedicu smanjenje poslovnog interesa za novu infrastrukturu. Bez značajnog uspjeha u podizanju udjela OIE nerealno je odustajati od fosilnog plina.
U pitanju nije naveden rok obustave svih ulaganja u plinsku infrastrukturu, pa se podrazumijeva trenutna obustava, što nije moguće budući se bez plinske infrastrukture, a uz očekivano gašenje termoelektrane na ugljen ne može osigurati energetska stabilnost sustava.
4. Nova Vlada treba naložiti INA-i vađenje plinske platforme Ivane D sa dna Jadranskog mora, kao što je to već naredio Državni inspektorat.
To je obveza vlasnika uništene infrastrukture.
5. Hrvatska ne treba sudjelovati u slovenskim planovima za novu nuklearnu elektranu Krško 2, nego se okrenuti domaćim, obnovljivim izvorima.
Naprasni prekid pregovora nije nikada dobar. Odustajanje ili prihvaćanje plana za izgradnju novog bloka NE Krško tek nakon neovisne studije izvodljivosti visoke stručne razine.
Na ovo pitanje se ne može odgovoriti jednoznačnim da ili ne, niti se radi o odluci koju Vlada treba donijeti bez postizanja društvenog konsenzusa kojem prethodi široka javna rasprava: potrebni su nam razgovori koji nadilaze stručne i znanstvene rasprave, kao i one koji proizlaze iz argumentacije protivnika nuklearne energije. Govorimo dakle o ozbiljnoj društvenoj polemici vezanoj za nuklearnu energiju općenito, a to nije pitanje koje se prelama preko koljena u svrhu izborne kampanje. Svima nam je cilj eliminirati fosilne izvore i u tom smislu svaki fosilni izvor je manje poželjan od bilo kog drugog. Stoga je naš stav da je nužno pokrenuti raspravu o korištenju nuklearne energije, argumentima za i protiv, uključivanjem i struke i predstavnika nevladinih organizacija i građana, imajući u vidu s jedne strane sve rizike nuklearne energije, a s druge ciljeve energetske tranzicije i ogromne rizike klimatske krize uzrokovane fosilnim gorivima. Pri tome u pogledu Krškog moramo zajedno sa Slovenijom razgovarati o isplativosti takve investicije uzimajući u obzir da je KW energije iz nuklearke skuplji od obnovljivaca i da izgradnja postrojenja traje daleko duže. Hrvatska također mora riješiti obavezu odlaganja nuklearnog otpada. S druge strane, moramo biti svjesni da ako Slovenija ide u gradnju novog bloka, zbog blizine dijelimo sve rizike. Stoga moramo ozbiljno razmotriti da ako već imamo rizike, trebamo li imati i koristi u smislu izvora energije.
Hrvatska se treba pozicionirati u ovoj investiciji, ali samo sa zajamčenim rokovima koji neće uzrokovati neopravdane troškove (kao što je to slučaj u Francuskoj).
6. Globalni sporazum o oceanima koji je Hrvatska potpisala, a UN usvojio, treba ratificirati do kraja ove godine.
7. Po uzoru na Globalni sporazum o oceanima, snažno poduprijeti i zagovarati ambiciozni Globalni sporazum o plastici.
Hrvatska treba i može adresirati problem plastike u vlastitom dvorištu, kao što načelno podržava takve aktivnosti na EU i globalnoj razini. To podrazumijeva konkretne mjere na stvaranju sustava za kružno gospodarenje otpadom, pa tako i plastikom.