Klimatske promjene jedna su od najvećih prijetnji s kojima se suočavamo. Čovječanstvo mora što prije smanjiti štetne emisije kako bi se izbjegle najgore posljedice. Nuklearna energija se često spominje kao “čisto” rješenje koje bi pomoglo u tom cilju. Ali je li to doista put prema naprijed?

Iako  zagovornici nuklearne energije u svojim argumentima često navode da nuklearne elektrane ne emitiraju CO2 te da su emisije stakleničkih plinova nuklearne energije usporedive  sa solarnom energijom i energijom vjetra, potencijal te tehnologije u smanjenju emisija je nizak ili čak negativan.

Prespora da odgovori na klimatske promjene

Prema IPCC-u, globalne emisije stakleničkih plinova moraju se prepoloviti do 2030. godine. Prema scenarijima nuklearnih lobističkih organizacija poput Svjetskog nuklearnog udruženja i Agencije za nuklearnu energiju OECD-a, proizlazi da bi udvostručavanje kapaciteta nuklearne energije u svijetu do 2050. smanjilo emisije stakleničkih plinova za svega četiri posto.

Kako bi se to postiglo, do tada bi trebalo i zamijeniti značajan udio postojećih zastarjelih operativnih nuklearnih postrojenja (prosječna starost 416 reaktora bila je 2023. 31,4 godine), te u globalnu mrežu dodavati oko 37 novih velikih nuklearnih reaktora svake godine do 2050.

Međutim, u posljednjem desetljeću (2014.-2023.) u mrežu se uključivalo prosječno šest do sedam novih reaktora godišnje, a isključivalo šest reaktora. 

Izvor: World Nuclear Industry Status Report, 2023.

Pojačanje tempa izgradnje do 37 reaktora godišnje čini se nemogućim, s obzirom na to da postoji samo nekoliko kompanija na globalnoj razini, sposobnih projektirati i graditi nuklearne reaktore te proizvoditi potrebnu opremu, poput izrade reaktorskih posuda, a postoje i druga uska grla u inženjerskim, građevinskim i proizvodnim kapacitetima.

Udvostručenje nuklearnog kapaciteta, za razliku od eksplozivnog rasta čistih obnovljivih izvora energije poput sunca i vjetra, stoga nije realno. Trenutno je u izgradnji 59 reaktora na globalnoj razini (podatak od 8. svibnja 2024). 

Većina postojećih projekata sporo napreduje i kasni. Primjerice, projekt Paks II u Mađarskoj započeo je 2008, kada su napravljene prve analize o mogućnostima novih blokova. Parlament je dao odobrenje 2009, ali su ugovori s ruskom stranom o financiranju i izgradnji potpisani tek pet godina kasnije. Dva nova bloka trebala su krenuti s komercijalnim radom 2025.-2026. Na dan 8. svibnja 2024. projekt još uvijek nema konačno odobrenje nuklearnog regulatornog tijela. Obećano je da će izgradnja započeti do kraja 2024, ali nedavno su se pojavile kontroverzne Vladine izjave o planiranom početku rada u kojima se spominju „rane 2030-e”, „prva polovica 2030-ih” i „sredina 2030-ih”.

Mađarski problemi s projektom Paks II nisu iznimka.

Olkiluoto-3 u Finskoj izgrađen je za 16,6 godina, što je 12 godina kasnije od planiranog.

Izvor: World Nuclear Industry Status Report, 2023.

Prosječno vrijeme izgradnje nuklearnog reaktora 2022. bilo je devet godina (izračun se odnosi na razdoblje od početka izgradnje do priključenja na mrežu); a prosječno vrijeme izgradnje 66 reaktora dovršenih u razdoblju od 2013. do 2022. iznosilo je 9,4 godine.

Izvor: World Nuclear Industry Status Report, 2023.

Usporedba s obnovljivim izvorima energije

Ako usporedimo globalni razvoj solarne energije, energije vjetra i nuklearne energije u razdoblju od 2000. do 2022., novi kapacitet energije vjetra iznosio je 882 GW, solarne energije preko 1 TW, dok je stagnirajuća nuklearna energija postigla samo oko 18 GW dodatnog radnog kapaciteta u odnosu na 2000. godinu. U smislu električne energije, vjetar i solarna energija već su nadmašili proizvodnju nuklearne energije.

Od 2000. proizvedeno je približno 3300 TWh dodatne energije vjetra i sunca, u usporedbi s manje od 100 TWh dodatne nuklearne energije.

Dakle, od prijelaza stoljeća vjetroturbine su globalnoj mreži dodale više od 20 puta više električne energije s niskim udjelom ugljika (2000 TWh) od nuklearne energije, dok su solarne ćelije dodale 13 puta više (1300 TWh).

Izvor: World Nuclear Industry Status Report, 2023.

S obzirom na uska grla, sporost nuklearnih projekata, troškove i druge probleme povezane s tom tehnologijom, dokazano je da nuklearna energija, unatoč onome što bi teoretski mogla pružiti, u stvarnosti postiže premalo, prekasno i uz prevelike troškove. 

Klađenje na nuklearnu energiju za smanjenje emisija bio bi skup neuspjeh – pogreška koju si ne možemo priuštiti.