Priča o čistoći nuklearne energije koju nam servira nuklearna industrija je bajka. Nuklearna energija je prljava, bez obzira što priča kaže. Ostavimo li postrani posljedice nuklearnih katastrofa i uzmemo u obzir samo normalne operativne procese nuklearnih elektrana, ostaju nam mnoge industrijske aktivnosti koje znatno utječu na okoliš.

Nuklearne elektrane golema su i složena postrojenja. Njihova izgradnja i proizvodnja opreme zahtijevaju ogromne količine materijala i energije, posebno čelika i betona. Izgradnja objekata za hlađenje (npr. brana, kanala, cjevovoda, rashladnih tornjeva, ovisno o lokaciji) povećava otisak nuklearnih postrojenja u fazi izgradnje. Osim toga, stavljanje nuklearnih postrojenja izvan pogona također podrazumijeva duge i složene procese koji rezultiraju značajnim ispuštanjem CO2, kao i drugim vrstama opterećenja za okoliš.

Budući da je nuklearnim elektranama potrebno stalno hlađenje, one s protočnim sustavom hlađenja zahtijevaju ogromne količine vode. Toplinski učinak na vodna tijela može se smatrati jednim od najvećih učinaka ovih postrojenja na okoliš u njihovom normalnom radu. Dok je za hlađenje iz rijeke Save potrebna količina vode od 25 m3/s, prema slovenskom zakonodavstvu temperatura vode u rijeci nakon miješanja s rashladnom vodom smije se podići za najviše 3°C.

Osiguravanje goriva za rad elektrana energetski je intenzivan i onečišćujući postupak. Rudarenje uranija i proizvodnja koncentrata uranijeve rude, tzv. „žutog kolača“, ugrožava lokalne zajednice radioaktivnim onečišćenjem zraka i vode. Jalovina iskorištene uranijeve rudače iz rudnika i postrojenja za mljevenje čini radioaktivni nusproizvod postupaka rudarenja i obogaćivanja jer se sastoji od određene količine urana i neradioaktivnih teških metala. Jalovina se obično skladišti iznad zemlje, tako da postoji mogućnost raznošenja radioaktivnog pijeska vjetrom i onečišćenja vodnih tijela.

Sanacija jalovine skup je i dugotrajan proces. U Mađarskoj je glavni postupak trajao oko 10 godina, s time da je proces čišćenja vode potrebno provoditi i u narednim desetljećima. U istočnoj Njemačkoj, raščišćavanje sovjetsko-istočnonjemačkog naslijeđa iskopavanja uranija u rudniku Wismut traje već 30 godina, a dekontaminaciju vode treba provoditi još desetljećima. Ukupni trošak procjenjuje se približno na osam milijardi eura.1

Kemijska pretvorba sirovina, obogaćivanje uranija i proizvodnja goriva (uključujući proizvodnju košuljice gorivnog štapa) energetski su intenzivni i potencijalno zagađujući industrijski postupci, koji usto predstavljaju zdravstvene rizike za radnike. U postupku obogaćivanja „žuti kolač“ (UO2) pretvara se u uranijev heksafluorid (UF6), koji je vrlo reaktivan: s vodom (čak i iz vlage u zraku) tvori vrlo toksični uranil fluorid (UO2F2) i izuzetno korozivnu fluorovodičnu kiselinu (HF). Fluorovodična kiselina uzrokuje opekline kože, a nakon udisanja oštećuje pluća. Uranil fluorid može utjecati na bubrege, jetru, pluća, mozak, kožu i oči te može biti smrtonosan ako se proguta ili udahne. Dodatne opasnosti za zdravlje proizlaze iz kemijske toksičnosti uranija za bubrege te iz alfa-zračenja tijekom njegova raspadanja. 

Obogaćivanje uranija, ovisno o korištenoj tehnologiji, može u najvećoj mjeri doprinijeti emisijama ugljika nuklearnih elektrana, računato na temelju životnog ciklusa. Plinska difuzija skuplji je proces koji zahtijeva više vremena i energije nego metoda plinske centrifuge kojom se trenutno obogaćuje uranij.

Uporabom nuklearne energije nastaju velike količine raznog radioaktivnog otpada. Izgradnja i rad privremenih i konačnih odlagališta radioaktivnog otpada različite klase ima određene učinke na okoliš, ovisno o vrsti objekta (površinska, prizemna, podzemna odlagališta).

Za visoko radioaktivni otpad, posebice istrošeno nuklearno gorivo, nijedna vlada još nije pronašla rješenje kako zbrinuti takav otpad na siguran način. Finska  2025. godine planira pustiti u rad prvo duboko geološko odlagalište. Zemlje poput Švedske i Francuske još su najmanje desetljeće udaljene od tog procesa. Nijedna druga zemlja trenutno ne gradi konačno odlagalište visoko radioaktivnog otpada. Vremensko razdoblje u kojem je potrebno sigurno skladištiti i stalno pratiti istrošeno gorivo iznosi nekoliko stotina tisuća godina.

Zemlje poput Francuske ili Rusije imaju postrojenja za preradu u kojima se istrošeno nuklearno gorivo obrađuje kako bi se iz njega odvojili i izvukli materijali koji se još uvijek mogu iskoristiti (uranij i plutonij). Takvi objekti najveći su zagađivači i ispuštaju radioaktivno onečišćenje u okoliš u mnogo većoj količini nego što to obično čine nuklearne elektrane te proizvode ogromne količine različitih vrsta radioaktivnog otpada. Iako industrija za taj postupak prerade ponekad koristi riječ „recikliranje“, trenutno se ponovno upotrebljava manje od šest posto istrošenog nuklearnog goriva, a ukupna količina nisko, srednje i visoko radioaktivnog otpada znatno se povećava.

Dakle, nuklearna energija je još uvijek vrlo problematična i nije no blizu tako čista kao što se često prikazuje.

O autoru: Andras Perger je voditelj klimatskih i energetskih kampanja Greenpeacea u Mađarskoj

  1. Na web stranici Petera Diehla navedene su brojke, povijesni prikaz rastućih procjena. Tamo stoji navod iz 2016. da troškovi mogu doseći 8 milijardi do 2045. godine https://wise-uranium.org/udde.html