Zašto plin nije rješenje

Plin nam se često servira kao “prirodno,” “čisto” pa čak i “zeleno” ili, u najboljem slučaju “tranzicijsko” gorivo. Plin dakako nije ništa od navedenoga, nego je fosilno gorivo poput nafte i ugljena. Štoviše, U Europskoj uniji ukupne emisije CO₂ iz fosilnog plina veće su čak i od emisija ugljena. Samo po sebi to bi bilo dovoljan argument da se plin označi kao opasno i po klimu pogubno gorivo koje treba što prije napustiti. Međutim, dodamo li tome činjenicu da se fosilni plin najvećim dijelom sastoji od metana (CH₄), stvar postaje još dramatičnija: metan je plin s iznimno visokim potencijalom za globalno zagrijavanje – čak 84 puta većim od CO₂ gledano u dvadesetogodišnjem razdoblju. Novija znanstvena istraživanja upozoravaju na istjecanje metana tijekom crpljenja, transporta i skladištenja fosilnog plina.¹

Fosilni plin predstavlja i značajan rizik za zdravlje. Plinski uređaji i aparati izvor su onečišćenja zraka koje može dovesti do astme i drugih oboljenja dišnog sustava.² Plinsko grijanje može rezultirati i smrtnim ishodom: u Italiji, drugom po veličini potrošaču fosilnog plina u Europi, 2019. godine zabilježeno je oko 270 incidenta, od čega 35 slučajeva sa smrtnim ishodom.³

Ruska agresija na Ukrajinu, uz neopisivu ljudsku tragediju, možda je najjasnije dosad prokazala fosilni plin kao glavnu prepreku za postizanje energetske neovisnosti. Ali i kao preskupo gorivo koje, s jedne strane, prazni džepove hrvatskih i europskih građana, a s druge hrani Putinov ratni stroj te, istovremeno, nezasitnost fosilnih kompanija koje usred nestašice i ratne psihoze ostvaruju enormne profite.

Želimo li ostati u okvirima Pariškog sporazuma odnosno zagrijavanja do 1.5 stupnja, EU mora dati svoj pravičan doprinos i fosilni plin izbaciti iz upotrebe do 2035. godine⁴ Korištenje plina nakon te godine put je u klimatski kaos u kojemu će nastradati ponajprije građani, kako kroz izravnu izloženost ekstremnim vremenskim uvjetima (polarne hladnoće i tropske vrućine) tako i kroz njihove posljedice poput suša, poplava, požara, nestašice hrane itd. Investicije u energetiku po svojoj su prirodi dugoročne, pa je svako planiranje nove plinske infrastrukture neodgovorno, ponajprije prema vlastitim građanima. Naime, ulaganje u fosilna goriva automatski smanjuje motivaciju za prelazak na obnovljive izvore energije.

Hrvatska je na samom vrhu liste europskih zemalja po potencijalu za proizvodnju električne energije iz obnovljive energije sunca, ali i na njenom začelju kad je riječ o korištenju tog potencijala. To se možda najjasnije očitava u usporedbi s Grčkom, s kojom se po solarnom potencijalu Hrvatska može ravnopravno mjeriti. Naime, Grčka danas ima više od 5400 MW instaliranih fotonaponskih solarnih elektrana, dok Hrvatska ima oko 180 MW⁵ – dakle svega 3% onoga što ima Grčka, koja inače u godini dana uspije izgraditi čak – 2000 megavata obnovljivih izvora energije!⁶

Svejedno, umjesto da sve snage i dostupne fondove usmjeri u energetsku učinkovitost te razvoj i masovnu izgradnju obnovljivih izvora, ponajprije energije sunca, Hrvatska najveća energetska ulaganja planira usmjeriti prema razvoju fosilne infrastrukture, točnije u proširenje kapaciteta LNG-terminala i plinovoda. Još nije kasno da se odustane od novih fosilnih projekata, koji nemaju budućnost a u pravilu smanjuju prostor i ambicije za ulaganja u obnovljivu energetiku, te novac usmjeri u održivu budućnost. Umjesto da najavljenih 180 milijuna eura ulaže u fosilnu infrastrukturu, Hrvatska treba zaokret za 180 stupnjeva u pravcu 100% obnovljive energetike. Kada bi se taj iznos uložilo u poticaje građanima, primjerice u iznosu 30% vrijednosti investicije, moglo bi se električnom energijom podmiriti potrebe više od 90.000 kućanstava, što je daleko više od svih kućanstava odnosno stambenih jedinica u Splitu, drugom po veličini gradu u Hrvatskoj.⁷