Živim u malom mjestu na hrvatskoj obali koji broji tek nekoliko stotina stanovnika. Ma kako malen bio taj moj kutak svijeta, sretnici smo što uživamo u mnogim njegovim ljepotama: Jadranskom moru, suncu, i onome što je preostalo od bogatog i raznolikog prirodnog okoliša. Tu su i „užici“ masovnog turizma, preizgrađenosti i nepodnošljivih ljetnih vrelina koje nam je donijela klimatska kriza.

Ipak, jednu stvar naše mjesto nema: vlak.

Autorica se pokušava ukrcati na vlak na željezničkom kolodvoru u Zadru
© Mihaela Bogeljić

Veoma je blizu Zadra, gdje je nekad postojao željeznički kolodvor, ali ga već godinama nema. Na njegovom mjestu niknuo je prvi zadarski McDonald’s kao šaka u oko – bolni simbol promjene prioriteta. Jedan važan segment javne infrastrukture koji nas je povezivao s ostatkom zemlje i Europe zamijenili smo globalnim restoranom brze hrane s uslugom u automobilu.

After
Before
Zadarski kolodvor, fotografija iz 1997., i McDonald’s koji ga je zamijenio, fotografija iz 2026.

Da budem iskrena, taj se kolodvor godinama jedva držao na životu. Veze su bile spore i loše. Svi smo priželjkivali nešto bolje: napredniju, modernu, brzu i pouzdanu željeznicu, no te su mogućnosti odbačene, a lokacija prenamijenjena u komercijalne svrhe koje će donositi dobit.

Stanovnicima Zadarske županije tako je nanesena golema šteta. Postalo je teže putovati u druge gradove, mnogo je teže otići liječniku u veći grad ili omogućiti tisućama turista održivi način putovanja i istraživanja naše prekrasne regije.

Rimski forum u Zadru
© dronepicr / CC2.0

Uzme li se, k tome, u obzir slaba pokrivenost i neredovitost autobusnih linija (kojih noću često niti nema), shvatite da ste izgubili mnogo više od praktičnog prijevoza. Ostali ste bez kulturnog i društvenog života i slobode kretanja. Naposljetku, premda nikad nisam željela imati auto, ostala sam bez izbora.

Usto, voziti mi nije „u prirodi“. Premda mi je autić s vremenom donekle prirastao srcu i postala sam prilično dobra vozačica, nikad nisam htjela taj stres za koji cijenu plaćam i ja i moj okoliš. Nisam ga kupila iz hira, nego kao „namet“, ne bih li mogla posjećivati prijatelje i obitelj ili otputovati po potrebi u veći grad. Drugim riječima – normalno živjeti.

Aktivisti Greenpeacea Austrije postavili su 13-metarski vlak pred Ured saveznog kancelara apelirajući da Austrija treba više vlakova, a manje automobila. Procijenjeni trošak od 5,9 milijardi eura nužan je za jačanje javnog prijevoza umjesto da se grade relikvije iz prošlosti za vozila na fosilna goriva.
© Mitja Kobal / Greenpeace

Ipak, na obzoru se nazire tračak nade: mjesne su vlasti nedavno obećale oživjeti zadarski željeznički promet, a pojedini radovi već se izvode s ciljem dovršetka u 2028. Doista se nadam da će nova pruga svakome omogućiti brzu, priuštivu i dostupnu uslugu. No treba nam više od pruge. Trebaju nam linije koje će vraćati studente doma, pacijente prevoziti na liječenje u glavni grad, a turistima omogućiti održivo istraživanje naše obale, a da pritom ne zakrče naše ulice, zagađuju zrak i troše još više fosilnih goriva svojim automobilima.

Moje iskustvo nije jedinstveno. Nisam jedina u uhvaćena u ovaj začarani krug.

Novi izvještaj Öko-Instituta potvrđuje da je moje iskustvo europska stvarnost. Gotovo 56% stanovnika Europe ne koristi javni prijevoz jer im je nedostupan, a oko 19% prijavljuje da su „prisiljeni imati auto“.

2022. – Svakodnevni putnici prosvjeduju protiv planiranog ukidanja mjesečne „klimatske karte“ od 9 eura za javni prijevoz krajem kolovoza. Greenpeace zahtijeva da se od 2023. uvede tzv. dnevna klimatska karta od jednog eura.
© Gordon Welters / Greenpeace

Nije riječ samo o nepraktičnosti, nego o propaloj politici. U izvještaju se točno naznačuje kako vratiti ljude u srž stvari:

  • Učiniti prijevoz doista dostupnim. Nije samo riječ o izgradnji pruga ili kupovini autobusa. Riječ je o čestim, redovitim i pouzdanim linijama. Treba nam pametan regionalni plan, tako da život u malome mjestu prestane podrazumijevati izoliranost i nepovezanost.
  • Učiniti prijevoz sigurnim i praktičnim. Nedostatak sigurnosti ili već i otežano kretanje ili ulaz/izlaz na postajama velike su prepreke, posebice za mnoge žene i starije osobe. Trebamo bolju rasvjetu, jasne sigurnosne protokole i poboljšan pristup kako bi svi doista mogli koristiti sustav.
  • Zadržati prijevoz priuštivim. Stvar je jednostavna: ako je preskup, ljudi ga neće moći koristiti. Trebaju nam „socijalne karte“ i priuštive „klimatske karte“ zahvaljujući kojima ljudi neće ostati zatočeni u svojim domovima, nego će im osigurati osnovne potrebe mobilnosti.
  • Prestati zanemarivati ruralnu stvarnost. Prostorni planeri trebaju se osloniti na stvarne podatke ne bi li utvrdili na kojim je točno mjestima najveća potreba za prijevozom. Ne treba nas prisiljavati da trošimo sate i sate na svakodnevno putovanje samo zato što ne živimo u središtu grada.
  • Pružiti potporu onima koji nemaju izbora. Klimatske politike protiv automobila na fosilna goriva jesu nužne, ali ne smiju biti klopka za kućanstva s niskim primanjima. Želimo li postupno maknuti s ceste starije automobile, prvo moramo osigurati financijsku potporu za priuštive alternative s niskom emisijom štetnih plinova.

Ne treba nam još restorana brze hrane s uslugom u automobilima. Treba nam ravnopravno povezana Europa. Ovaj izvještaj ne donosi samo podatke, nego je i poziv da se svima osigura osnovno pravo na slobodno kretanje na čist, siguran i održiv način.

Mihaela Bogeljić voditeljica je komunikacija europske socioekonomske kampanje pri Greenpeaceu CEE