Uvjerili su nas da mobilnost znači osobnu slobodu i društveni status. To je besmislica.

Uvjerili su nas da mobilnost znači individualnost, slobodu i društveni status. To nije istina. Zašto putujemo i prevozimo robu, kako to činimo, tko to čini i koliko često, sve to zapravo odražava društvene sklonosti koje nužno ne uzimaju u obzir dugoročne posljedice takvih izbora. Ako nas je COVID ičemu naučio ili nas podsjetio jest da se stvari mijenjaju brzo i da sad imamo priliku koja se javlja jednom u generaciji da naša društva i našu mobilnost učinimo otpornijima.

Kao društvo, na mobilnost gledamo iz aspekta pojedinca i individualne slobode i društvenog statusa, a sve zahvaljujući automobilu, nafti i marketinškoj industriji, ali i pojedinim političarima koji tako razmišljaju i žive.

No zapitajmo se sljedeće: kakva je to sloboda, ako zapravo ovisimo o autu koji zagađuje okoliš, ne bismo li došli do usluga koje su razbacane posvuda? Gdje je ta sloboda, ako nam se djeca ne mogu igrati vani ili prošetati ili se dovesti biciklom do škole jer je to opasno? Ili ako ta ista djeca odrastaju udišući onečišćeni zrak u pluća i tijelo? Gdje je ta naša individualnost, ako se svima prodaje isti model SUV-a ili ista jeftina avionska karta kojima punimo džepove zagađivačkim industrijama? Zašto je naš godišnji odmor vezan uz zrakoplovni prijevoz, koji nema ni zrna poštovanja prema klimi, društvu i radnicima? O kakvom to „društvenom statusu” govorimo, ako nam više novaca omogućuje samo da kupujemo još više mobilnosti, koja samo dodatno uništava naše najvažnije zajedničko dobro: naš okoliš i klimu u kojoj se da živjeti?

Danas je mobilnost na većoj cijeni nego ikad prije (izuzetak je ovaj prekid uzrokovan COVID-om), a takav moderni potrošački obrazac ponašanja igra ogromnu ulogu u razaranju našega planeta. Ipak, nismo svi jednako mobilni. Oni među nama koji imaju veću kupovnu moć kreću se MNOGO i nerazmjerno gore utječu na klimu. Pa ipak, posljedice trpe svi jednako: ispušni plinovi pogone klimatske promjene, onečišćenje zraka ne prestaje uzrokovati bolesti i preranu smrt, ljudi umiru ili doživotno stradaju u prometnim nesrećama, autoceste razdvajaju lokalne zajednice, a mi zalijevamo zemlju i bioraznolikost betonom, tako da nam okoliš bude još mnogo topliji nego što već jest (pitajte za toplinske udare one koji žive u velikim gradovima!).

Sustavne promjene potrebnije su nam od individualnih 

Još od 2017. Greenpeace vodi kampanju o onečišćenju zraka i mobilnosti, koja često raspiruje i uzavrelu raspravu. No u konačnici, prometni je sustav veći od svakog od nas i tiče se svakog od nas… Ne svodi se sve samo na pojedince – potrebnije su nam sustavne promjene. Sustavne promjene koje će nas učiniti otpornijima i prilagođenijima novoj klimatskoj stvarnosti.

Hoćemo plavo nebo i zdravi zrak. Hoćemo sela i gradove u kojima se djeca mogu igrati, ceste po kojima mogu hodati i voziti bicikl. Hoćemo (gradsko) zelenilo u kojem možemo rashladiti um i tijelo, bez obzira na toplinske udare. Hoćemo da ljudi budu samostalni, da mogu doći do svih vrsta usluga (posao, hrana, obrazovanje, zelenilo…) pješice, na biciklu ili javnim prijevozom, a ne da ovise o automobilu. Automobili trebaju biti sredstvo onima kojima su najpotrebniji, ali bi trebali biti električni i učinkovitiji (da ne troše toliku energiju na sagorijevanje), manje zagađivati okoliš i biti svedeni na razumnu veličinu i snagu (SUV-ovi, pa-pa!). Hoćemo da ljudi za odmor mogu kupiti kartu za vlak po pristupačnoj cijeni, a ne jeftine aviokarte koje potiču klimatsku krizu. Hoćemo mobilnost kao javno dobro, koja je razumna, održiva i dostupna svima u društvu. Sve to više je od pitanja mobilnosti, jer propituje trenutni društveni model, prostorno planiranje, naš odnos prema vremenu i kako definiramo napredak.

Vrijeme nam je da shvatimo kako je mobilnost povezana s društvom i društvenom kohezijom. Ostalo su besmislice i greenwashing. 

Elodie Mertz je voditeljica kampanje Čist zrak & mobilnost (Clean Air & Mobility), Greenpeacea u Belgiji.